DALI JE KOZMOS HOLOGRAM?

 

DA LI OBJEKTIVNA REALNOST STVARNO POSTOJI, ILI JE OVAJ UNIVERZUM SAMO JEDNA FANTAZIJA ?


1982. godine dogodio se jedan vrlo značajan događaj. Na Pariškom Univerzitetu tim naučnika pod vodstvom profesora fizike, Alaina Aspecta, izveo je jedan od možda najvažnijih eksperimenata 20-tog stoljeća. O ovome vjerovatno niste ništa čuli na televiziji. Ukoliko ne pratite naučnu literaturu, vjerovatno niste čuli ni za profesora Aspecta, iako danas ima puno onih koji vjeruju da njegovo otkriće može promjeniti temelje na kojima počiva današnja znanost. A jeste li čuli za tvrdnju da je jedan elektron u atomu sačinjen od 948 fotona?


Aspect i njegovi suradnici su otkrili da su pod određenim okolnostima subatomske čestice, kao npr. elektroni, u stanju da trenutno prenesu informaciju jedan drugome bez obzira na to koliko su jedan od drugog udaljeni. Apsolutno nije bitno da li se radi o razdaljini od 10 metara ili 10 bilijuna kilometara. Na neki način jedna čestica u svakom momentu zna što druga čestica radi. Problem sa ovim poduhvatom je taj da on ruši Einsteinovu postavku u koju se dugo vjerovalo, tj. da ne postoji ništa brže od brzine svjetlosti. S obzirom da je putovanje brzinom većom od brzine svjetlosti ravno proboju vremenskog zida, ova potresna postavka dovela je do toga da određeni fizičari pokušavaju na veoma elaborirane načine da preispituju Aspectove nalaze. Čak je sve ovo neke inspiriralo da ponude čak i mnogo radikalnija objašnjenja.

David Bohm, profesor fizike sa Londonskog Univerziteta, na primjer, vjeruje da Aspectovi nalazi potvrđuju da objektivni realitet ne postoji, tj. da uprkos tome što nam se ovaj univerzum čini da je materijalne prirode, on je u suštini samo jedna fantazija, odnosno hologram gigantskih proporcija.


Da bi razumjeli Bohmovu tvrdnju, čovjek mora prvo da razumije bar nešto o tome – što je to u stvari hologram. Hologram je trodimenzionalna fotografija napravljena uz pomoć lasera.

Da bi se napravio jedan hologram, objekat koji će biti fotografiran prvo se mora izložiti svjetlosnom snopu lasera. Kada se onda prema njemu usmjeri svjetlosni snop drugog lasera, svjetlost ovog drugog lasera će se odbijati od reflektirane svjetlosti prvog lasera. Potom se rezultirajući uzorak interferencije (prostor gdje se svjetlost obaju lasera isprepliće) snimi fotografskim aparatom. Kada se ovaj film iz aparata razvije na njemu se može vidjeti samo jedan vrtlog isprepletenih svijetlih i tamnih linija. Međutim, kada se ovaj film ponovo izloži laserskoj svjetlosti, pojaviće se trodimenzionalna slika originalnog objekta.

Trodimenzionalost ovog objekta nije jedina stvar vrijedna spomena. Ako se hologram jedne ruže prepolovi i onda izloži laserskom snopu svjetlosti, svaka polovina će još uvijek sadržavati sliku cijele ruže. I tako, ako bi onda opet prepolovili ove dvije polovine, svaki komadić filma će sadržavati, doduše manju ali ipak originalnu, sliku cijele ruže. Za razliku od obične fotografije, svaki dio holograma sadrži sve informacije koje posjeduje cjelina.

"Cjelina u svakom djeliću" je osobina holograma koja nam pruža jedan potpuno nov način razumjevanja strukturalne organizacije i reda, jer tijekom većeg dijela svoje povijesti zapadnjačka znanost se zanosila predrasudom da je najbolji način da se prouči neki fizički fenomen, bilo da se radi o jednoj žabi ili o atomu, da se on disecira te da se onda proučavaju njegovi sastavni djelovi. Hologram nam pokazuje da postoje stvari u univerzumu koje ne mogu da se podvrgnu jednom ovakvom pristupu. Ako pokušamo da rastavimo nešto što je holografično sastavljeno, nećemo dobiti nikakve dijelove, nego, samo manje cjeline.

Uvidjevši ovo, Bohm je sugerirao jedan novi način interpretacije Aspectovog otkrića. Bohm vjeruje da glavni razlog što su subatomske čestice ostale u kontaktu nije taj što one u stvari šalju neki signal jedna drugoj, nego je u tome što je, u stvari, njihova sama separacija u suštini samo jedna iluzija. On tvrdi da na jednom dubljem nivou realnosti ove čestice ne predstavljaju individualne entitete, nego su samo produžeci nečega što je na svom fundamentalnom nivou isto.

Da bi to malo bolje dočarao ljudima, Bohm je ponudio sljedeće objašnjenje :


Zamislite jedan akvarij sa ribicom unutra. Zamislite takođe da vi niste u stanju  direktno vidjeti taj akvarij, nego da vaše znanje o njemu dolazi preko dvije televizijske kamere od kojih je jedna postavljena ispred a druga sa strane akvarija. Kad sve ovo promatrate na dva monitora, vjerovatno ćete pretpostaviti da je na svakome od njih druga ribica. S obzirom da kamere snimaju akvarij iz različitih kutova, svaka slika će biti malo drugačija. Međutim, poslije malo dužeg promatranja ove dvije ribice, zaključit ćete da postoji neka određena veza između njih.


Kada se jedna od njih okrene, i druga se također malo pomakne, mada ne na baš isti način; kada je jedna ribica okrenuta prema prednjoj strani akvarija, drugu vidimo s njene bočne strane. Ako vam nije poznata cijela pozadina ove situacije, možete čak zaključiti da ove ribice imaju neki način međusobne trenutne komunikacije, mada se očigledno ne radi o tome. To je upravo ono, kako kaže Bohm, što se događa između subatomskih čestica u Aspectovom eksperimentu.

Prema Bohmu, ova očigledno brža od svjetlosti komunikacija između dvije subatomske čestice, govori nam, u stvari, da postoji jedan dublji nivo realnosti koji nam još uvijek nije poznat, jedna mnogo kompleksnija dimenzija izvan ove naše koja je analogna sa akvarijem. Bohm dodaje, mi vidimo objekte kao npr. ove subatomske čestice odvojene jedne od drugih, jer vidimo samo jedan dio njihove realnosti. Ove čestice nisu odvojeni "djelovi", nego aspekti jedne dublje cjeline koja je isto toliko holografične prirode i nedjeljiva kao i ona ruža koju smo maloprije spomenuli. I pošto je sve u fizičkoj realnosti sastavljeno od ovih "eidolona", i sam univerzum je jedna projekcija, tj. hologram.


Kao dodatak svojoj fantomskoj prirodi, ovakav univerzum će posjedovati i druga zapanjujuća svojstva. Ako je očigledna odvojenost ovih subatomskih čestica iluzorna, to znači da su na jednom dubljem nivou realnosti sve stvari međusobno beskrajno povezane. Elektroni atoma ugljika u ljudskom mozgu su u međusobnoj vezi sa subatomskim česticama koje čine svakog lososa koji pliva, svako srce koje kuca i svaku zvijezdu koja treperi na nebu. Sve je prožeto svim drugim, sve prožima sve ostalo. Iako ljudska priroda ima tendenciju da definira, klasificira i svrstava sve fenomene ovog univerzuma, sva ta kategorizacija je u stvari umjetna, jer je cijela priroda, u svojoj suštini, nešto kao jedna tkanina, pletivo bez šavova i rubova.

U holografskom univerzumu, čak se ni na vrijeme i prostor ne može gledati kao na neke fundamentalne principe. Koncept lokacije nekoga ili nečega, jednostavno pada u vodu, jer u njemu ništa nije u stvarnosti ni odvojeno od svega drugog, sve je jedna cjelina. Tako se vrijeme i trodimenzionalni prostor mogu promatrati kao i ona riba iz akvarija kada se posmatra na dva TV monitora, odnosno kao projekcija jednog dubljeg realiteta.


Na jednom svom dubljem nivou, sama realnost je u svojoj suštini jedan super-hologram u kome prošlost, sadašnjost i budućnost simultano egzistiraju. To nam sugerira da bi jednog dana, ukoliko bi imali odgovarajuće sposobnosti, mogli dosegnuti taj superholografični nivo našeg realiteta i izdvojimo iz njega scene i događaje iz davno zaboravljene prošlosti.

Što sve još ovaj hologram sadrži u sebi, to je još uvijek jedno veliko pitanje. Ako dozvolimo, za svrhu ove rasprave, da je super-hologram jedan matriks koji je rodio sve ostalo u našem univerzumu, na kraju krajeva, on sadrži svaku subatomsku česticu koja postoji i koja je ikada postojala – svaki mogući oblik materije i energije, od snježne pahulje pa do kvazara, od plavog kita pa do gama zraka. Na ovo se može gledati kao na kozmičku robnu kuću "Svega Što Postoji".


Iako Bohm priznaje da mi nemamo načina da saznamo što sve još leži sakriveno u ovom superhologramu, on se usuđuje da tvrdi kako nemamo razloga za pretpostavku da ovaj hologram ne sadrži i mnogo više. Ili kako on kaže, možda je ovaj superholografični nivo realnosti samo jedna obična pozornica iza koje leži jedan beskonačan potencijal za
daljnji razvoj. Bohm nije jedini naučnik koji je zaključio da je naš univerzum jedan superhologram. Radeći nezavisno na polju istraživanja rada mozga, neurofiziolog Karl Pribram, iz Stanforda, također je postao uvjeren o holografskoj prirodi realnosti. Pribrama je privukao holografski model kada je rješavao zagonetku kako i gdje je memorija uskladištena u mozgu. Decenijama su raznovrsne studije pokazivale da umjesto da je memorija ograničena na jedno specifično područje u mozgu, ona je u stvari rasprostranjena po cijelom mozgu. U seriji eksperimenata u orjentaciji, dvadesetih godina prošlog vijeka, naučnik koji se bavio proučavanjem mozga, Karl Lashley, zaključio je da bez obzira koji dio mozga je odstranio laboratorijskom štakoru, nije bio u stanju da uništi njegovu sposobnost ostvarivanja specifičnih i kompleksnih radnji kojima je bio naučen neposredno pred operaciju. Jedini je problem bio da niko nije bio u stanju  pružiti objašnjenje mehanizma "cjeline svakog djelića", odnosno prirode skladištenja memorije, jer nisu poznali zakone i principe dualnosti fizičkog i psihičkog tijela.

 
Kada se Pribram, šezdesetih godina prošlog vijeka, sreo sa pojmom holografije, zaključio je da je našao objašnjenje za kojim je tragao ovaj naučnik, koji je proučavao rad mozga. Pribram vjeruje da memorija nije inkodirana u neuronima (nervnim ćelijama) ili grupama neurona, nego u isprepletenoj strukturi koju obrazuju nervni impulsi kad struje kroz mozak, tj. na isti način kako je formiran uzorak interferencije čestica laserske svjetlosti koje prožimaju površinu djela filma koji sadrži holografsku sliku. Drugim rječima, Pribram vjeruje da je mozak sam po sebi – hologram.

 
Pribramova teorija također objašnjava zašto ljudski mozak može da uskladišti toliko mnogo informacija, na tako malom prostoru. Utvrđeno je da ljudski mozak ima sposobnost da upamti preko 10 milijardi bita (jedinica memorije) informacije, u toku jednog prosječnog ljudskog života (to je, grubo rečeno, približno količini informacija sadržanih u 5 tomova Enciklopedije Britanike).

Slično tome, također je otkriveno da pored ostalih sposobnosti, hologrami posjeduju nevjerovatan kapacitet za skladištenje informacija – jednostavno promjenom kuta pod kojim dva laserska snopa padaju na određeni dio fotografskog filma, moguće je "složiti" nekoliko različitih slika na istom mjestu. Već je dokazano i to, da se na samo jednom kvadratnom centimetru filma može uskladištiti i do 10 milijardi bita informacije. U početku bijaše bit, tj. informacija.

 
Naša izvanredna sposobnost da izvučemo potrebnu informaciju iz ogromnog skladišta naše memorije postaje razumljiva ako naš mozak funkcionira na holografskom principu. Ako vas prijatelj upita na šta prvo pomislite kad on izgovori riječ "zebra", vi ne morate preturati dugo po nekom ogromnom cerebralnom dosijeu, da bi došli do odgovora. Umjesto toga asocijacije "prugasta", "slična konju", i "afrička životinja", trenutno će vam pasti na pamet.

Jedna od najnevjerovatnijih karakteristika načina čovjekovog razmišljanja je ta, što je svaki djelić jedne informacije u međusobnoj korelaciji sa svim ostalim djelovima informacije; a to je i jedna od karakteristika holograma, jer svaki djelić holograma je beskrajno isprepleten sa svim ostalim djelovima, i to je možda najbolji prirodni primjer jednog sistema međusobne korelacije.

Uskladištenje memorije nije jedina neurofiziološka zagonetka koja postaje mnogo razumljivija kad se uzme u obzir Pribramov holografski model mozga. Druga je, kako to mozak uspijeva da prevede lavinu frekvencija kojima je neprestano obasipan od strane čula (svjetlosne vibracije, zvučne vibracije itd.) u stvarni svijet naše percepcije.


Inkodiranje i dekodiranje vibracija je upravo ono što hologram najbolje radi. Upravo zato što hologram i funkcionira kao neka vrsta sočiva tj. objektiva, odnosno uređaja za prevođenje, koji je u stanju da pretvori jedan, na prvi pogled nerazumljiv, konglomerat vibracija - u jednu cjelovitu sliku, Pribram vjeruje da mozak takođe predstavlja jednu vrstu objektiva koji se koristi holografskim principima kad matematički pretvara, preko čula primljene vibracije – u unutrašnji svijet naše percepcije.

 
Jedan veliki broj dokaza sugerira da se mozak koristi holografskim principima prilikom obavljanja svoje funkcije. Pribramova teorija zadobija sve veću podršku među neurofiziolozima.

Argentinsko – talijanski naučnik, Hugo Zucarelli, nedavno je proširio ovaj holografski model i na svijet akustičnih fenomena. Začuđen činjenicom da su ljudi u stanju da lociraju izvor zvuka bez potrebe da okrenu svoju glavu, čak i u slučaju da čuju na samo jedno uho, Zucarelli je otkrio da se ova sposobnost može da objasni holografskom teorijom. Zucarelli je takođe razvio tehnologiju holografskog zvuka, odnosno tehniku snimanja zvuka koja je u stanju da reproducira akustične tonove sa jednim izvanrednim realizmom.


Pribramovo vjerovanje da naš mozak matematički konstruira "tvrdu", odnosno, opipljivu realnost oslanjajući se na prijem vibracija, takođe je zadobio veliku eksperimentalnu podršku. Naučnici su otkrili da su naša čula osjetljivija na mnogo širi spektar frekvencija, nego što se to prije smatralo. Tako su npr. naučnici otkrili da je naš vizuelni sistem takođe osjetljiv i na zvučne vibracije, da naše čulo mirisa djelomično ovisi o tzv. "osmičkoj frekvenciji" i da su čak čelije našeg tijela osjetljive na široki spektar frekvencija. Ova otkrića sugeriraju da se u holografskom domenu mozga ove vibracije razvrstavaju, sortiraju i pretvaraju u konvencionalnu percepciju.

 
Pribramovog holografski model najviše zapanjuje, kada se poveže sa Bohmovom teorijom. Jer ako je "čvrstoća" svijeta samo njegova sekundarna osobina, i ono što je tamo je, u stvari, samo jedan "oblak" frekvencija, i ako je i mozak samo jedan hologram koji samo odabire i razvrstava neke od vibracija iz ovog oblaka i matematički ih pretvara u percepciju, što je to onda – objektivna realnost ?


Ili, jednostavno rečeno, ono što nazivamo objektivnom realnošću - ne postoji. Istočnjaćke religije već odavno drže da je materijalni svijet – Maya, samo jedna iluzija, i to što mi mislimo kako se nalazimo i krećemo u fizičkom svijetu, - i to je jedna iluzija.
Mi smo u stvari "prijemnici" koji plutaju po kaleiodoskopičnom oceanu vibracija, i ono što mi "izvučemo" iz njega i pretvorimo u fizičku tj. materijalnu realnost, je samo jedan od bezbrojnih kanala izvučen iz ovog superholograma.

 
Ovu novu i frapantnu sliku realnosti, koja je sinteza Bohmovih i Pribramovih gledišta, danas nazivaju "holografskom paradigmom". Dok je mnogo znanstvenika pozdravilo ovu teoriju samo sa jednim hladnim skepticizmom, ima dosta i onih koje je ona oduševila. Jedna mala grupa znanstvenika, koja se sve više i više širi, vjeruje da je ovo najprecizniji model koji je znanost o realnosti mogla ikada dostići. I još više, mnogi vjeruju da ovo može riješiti neke od misterija koje znanost nikada prije nije bila u stanju objasniti, odnosno da je došlo vrijeme kada i na "paranormalno" možemo gledati kao na sastavni dio prirode. Mnogi znanstvenici, uključujući Bohma i Pribrama, primjetili su da mnogi parapsihološki fenomeni postaju mnogo razumljiviji, ako imamo u vidu holografsku paradigmu.

 
U univerzumu u kome su individualni mozgovi u suštini nedjeljivi djelovi jednog većeg holograma i sve je beskrajno isprepleteno, telepatija je samo jedan običan pristup jednom od nivoa holograma. Očigledno je mnogo lakše za razumjeti kako informacija može da putuje od uma individue "A" do uma individue "B", na velikim razdaljinama, a takođe objašnjava i mnoge nerješene zagonetke na području psihologije. Posebno, kako tvrdi naučnik Groff, holografska paradigma nam nudi i bazu za razumjevanje mnogih zbunjujućih fenomena koji se javljaju kod pojedinaca za vrijeme promjenjenog stanja svijesti.

Pedestih godina prošlog stoljeća, dok se bavio istraživanjem na temu upotrebe LSD-a u psiho-terapijske svrhe, Groff je imao jednu pacijentkinju koja je iznenada postala uvjerena da je preuzela identitet jednog prapovijesnog reptilskog bića, ženskog spola.
Za vrijeme ove svoje halucinacije, ona ne samo da je detaljno opisala kako se osjećala inkapsulirana u tom obliku, nego je i primjetila da muški pripadnici ove vrste imaju na glavi djelove kože šarolikih boja, koji podsjećaju na riblje ljuske. Ono što je najviše zapanjlilo Groffa, bilo je to da ova žena nije imala apsolutno nikakvo predznanje o ovim stvarima. U jednom kasnije razgovoru sa jednim zoologom, ovaj je potvrdio kako određene vrste reptila imaju na glavi šarene ljušture, i da te boje imaju važnu ulogu u seksualnom uzbuđivanju ženki. Iskustvo ove pacijentkinje nije jedino. Za vrijeme svog istraživanja, Groff se susreo sa mnogo primjera regresije pacijenata i njihove identifikacije sa gotovo svakom živom vrstom evolutivnog stabla. On je takođe otkrio da je kroz ova iskustva saznao i mnogo do tada nepoznatih zooloških detalja, koji su se kasnije ispostavili kao točni.


Regresija ljudske svijesti u životinjsko carstvo nije jedini psihološki fenomen s kojim se Groff susreo. On je imao i pacijente koji su uspjevali da dosegnu zonu neke vrste kolektivnog ili rasnog "besvješća". Osobe koje nisu do tada imale mnogo edukacije odjednom su bile u stanju da u detalje opišu zoroasterske pogrebne rituale, ili neke scene iz indijske mitologije. U drugim slučajevima, pojedinci su podnijeli uvjerljive izvještaje o svojim opažanjima za vrijeme vantjelesnih putovanja, letimičnog bacanja pogleda na neke događaje iz budućnosti kao i o događajima iz svojih prošlih života, odnosno, inkarnacija.

Tijekom svog daljeg istraživanja, Groff je primjetio da se isti ovaj spektar fenomena javlja i u terapeutskim seansama bez korištenja droga, odnosno, kemijskih supstanci. Zajednički elemenat ovih iskustava bilo je prelaženje granica individualne svijesti osobe, premoščivanje granica ega i vremena-prostora. Groff je nazvao ovakva iskustva "transpersonalnim doživljajima", i šezdesetih godina prošlog stoljećaa osnovao je jednu granu psihologije koja se zvala "transpersonalna psihologija" i koja se striktno bavila istraživanjem ovakvih fenomena.

Iako je Grofova novoosnovana "Asocijacija Transpersonalne Psihologije" veoma brzo skupila oko sebe veliki broj zainteresiranih znanstvenika i postala jedna respektivna grana psihologije, godinama ni Groff ni njegove kolege nisu uspjeli  ponuditi teoriju koja bi objasnila ove bizarne psihološke fenomene kojima su sami bili svjedoci. Ali i ovo se promjenilo sa pojavom holografske paradigme.


Kako je Grof nedavno primjetio, ako je um dio jedne neprekidne cjeline, lavirint koji je u vezi ne samo sa svakim drugim umom koji postoji ili koji je postojao, kao i sa svakim atomom, organizmom i područjem prostora i vremena, činjenica je da je on u stanju da povremeno napravi upade u ove teritorije, i tako se niti transpersonalna iskustva se ne čine više toliko zagonetna.

Holografska paradigma takođe ima implikacije i u tzv. "tvrdokornim" znanostima kao što je biologija. Keith Floyd, psiholog na Virginia Intermont koledžu ukazuje da ukoliko je materijalitet realnosti samo jedna holografska iluzija, onda više ne možemo ni reči da je mozak taj, koji stvara svijest. Prije bi se moglo tvrditi da svijest kreira oblik mozga kao i tijela - i svega ostalog oko nas što mi interpretiramo materijalnim.

 
Ovakav zaokret u načinu gledanja na biološku strukturu doveo je znanstvenike do točke na kojoj se i medicina kao i naše gledanje na proces iscjeljenja, može također transformirati holografskom paradigmom. Ako je fizička struktura tijela samo jedna holografska projekcija svijesti, onda je sasvim jasno da je svako od nas više osobno odgovoran za svoje zdravlje, nego što to moderna medicina priznaje. Ono na što sada gledamo kao na jednu remisiju bolesti, odnosno povlačenje simptoma, može u stvari da bude posljedica promjena u svijesti, koje opet uzrokuju promjene na hologramu tijela. tradicionalni iscjeljitelji to su oduvijek znali i koristili.


Slično tome, nove i kontraverzne tehnike lječenja kao npr. vizualizacija mogu dosta da pomognu zbog toga što u holografskom domenu, realnost slike koju smo zamislili nije ništa manja od realne "realnosti".


Čak i vizije i doživljaji koje smatramo neprirodnim, postaju objašnjivi uz pomoć holografske paradigme. U svojoj knjizi "Pokloni Nepoznatih Stvari", biolog Lyall Watson opisuje svoj susret sa indonezijskom ženom – šamanom koja je bila u stanju, izvodeći jedan ritualni ples, da učini da jedna kompletna aleja drveća jednostavno – ispari. Watson dalje kaže da dok su on i ostali posmatrači zapanjeno posmatrali sve ovo, žena je učinila da se drveće ponovo vrati gdje je i prije bilo, onda opet da nestane, pa ponovo se pojavi… i tako nekoliko puta zaredom. Pitanje je dali je ona utjecala na percepciju njihove svijesti ili na stvarnu dematerijalizaciju drveća.

Iako današnja znanost nije u stanju da objasni ovakve događaje, iskustva kao ova postaju mnogo jasnija ako je materijalna realnost samo jedna holografska projekcija.

Možda se mi slažemo oko toga što je tamo, a što nije, zato što je ono što nazivamo "koncenzus realnošću" formulirano i ratificirano na nivou ljudske svijesti na kome su svi naši umovi neprekidno isprepleteni.


Ako je ovo istina, onda je to najznačajnija implikacija holografske paradigme od svih ostalih, jer to znači da iskustva kao ona što ih je Watson imao, nisu svakodnevna samo zato što mi nismo programirali svoju svijest tj. vjerovanja da im mi to dozvolimo.

 
U holografskom univerzumu ne postoje nikakve granice koje nas sprečavaju da promjenimo "tkaninu" realnosti.


Ono što mi percipiramo kao realnost, samo je jedno grubo platno koje čeka na nas, da na njemu naslikamo sliku kakvu želimo. Sve je moguće, od savijanja žlice snagom našeg uma pa do fantastičnih iskustava koje je Castaneda doživljavao za vrijeme njegove interakcije sa Don Huanom, jer je čarobnjaštvo - naše od rođenja stečeno pravo – bivanje je čarolija. Sve ovo nije ni manje ni više čudnije od naše sposobnosti da ostvarujemo realitete kakve želimo, u našim snovima. Mi smo čarobnjaci, od rođenja.


I zaista, čak i naši najfundamentalniji stavovi o realnost postaju sumnjivi, jer u jednom holografskom univerzumu čak su i događaji koji na prvi pogled nemaju veze jedan s drugim, već unaprijed bili određeni. Sinhronizam ili slučajnosti sa smislom, odjednom postaju jasni, a na sve u realnosti bi trebalo da se gleda kao na jednu metaforu, jer čak i najslučajniji događaji mogu da otkriju neku simetriju u svojoj pozadini.

 
Da li će znanost prihvatiti Pribramovu i Bohmovu holografsku teoriju, ili će ona biti osuđena na smrt, ostaje da se vidi. Međutim, ono što se sa sigurnošću može reći, ona je već ostavila jak utisak na način razmišljanja mnogih znanstvenika. I u slučaju da se dokaže da holografski model ne pruža najbolje objašnjenje za momentalnu komunikaciju, kada dvije subatomske čestice međusobno šalju informacije jedna drugoj, u najmanju ruku, kako primjećuje Basil Hiley, profesor fizike sa londonskog Birbeck koledža, "Aspectovo otkriće pokazuje da moramo biti spremni da uzmemo u obzir radikalno nove poglede na realnost."